Mali kutak mojih misli

Nisam se jako dugo javljala, nisam imala vremena.. Ljubav kako je dosla tako je i prosla.. Preboljela sam ga! Iako se cesto puta sjetim nekih uspomenama, al s osmijehom na licu. Sretna sam sta se to uopce dogodilo i da sam uzivala u toj prvoj ljubavi. Jos sam mlada, imam vremena za decek. Jos cu opznati mnogo decki dok ne dodem do onog pravog.. Ne zelim uopce razbijat glavu time. Javila sam se ponovno kako bi se povijerila nekome, jer svi kao da su me napustili i kao da nitko ne zeli slusati mene, moje probleme. Nitko mi ne zeli pomoci. Sama sam, iako imam puno prijatelja kojima vjerujem i kojima se mogu povjeriti. Imam osjecaj kao da su me svi stari prijatelji zaboravili, kao da sam postala prasina, koju su oni obrisali... Nitko mi se od njih ne javlja, nitko me ne pita kako sam, sto ima novog kod mene, a stalno su mi govorili da me vole i da vole biti u mome drustvu.. Ali, LAGALI SU! Cim se sjetim svih sranja kroz koja smo skupa prosli, kroz suze, smijeh, zabavu, rastuzim se.. Sto bih dala da mogu vratiti vrijeme i ponovno prolaziti kroz isto.. Nasi putevi su se razisli, nasli smo nove prijatelje. Ali opet, bilo bi lijepo ponovno se okupiti i raditi sve moguce ludorije. Tuzno je to, kako smo se svi medusobno razdvojili. Znam satima razmisljati o tome, dali je mozda problem u meni ili je tako sudbina htjela. Ne zelim razmisljati o tome, ne zelim sama sebe bacati u depru. Al moram priznat i ja sam ih zaboravila, nasla novo drustvo. Al svejedno cesto ih se sjetim. Nasla sam svoju pravu pravcatu prijateljicu. Znamo se prakticki mjesec dana, a kao da se poznajemo od malih nogu. Sretna sam zbog toga. Lea hvala ti za sve sto si ucinila za mene. Volim te! I da zaljubljena sam, nazalost nesretno. :( Opet je pocelo tesko razdoblje mog zivota. Tuzna sam ponovno. Opet ista sranja u obitelji. Opet radim sranja. :S Zao mi je zbog toga, al jbg. Mlada sam, sve moram isprobati. Ali boli me to sta svaki put moram razocarat svoju obitelj. Zao mi je! Mogla bi pisat do sutra o svojim osjecajima, al ne mogu vise.. Ne mogu...

Moj život se naglo promijenio. Shvatila sam šta znači svu tu bol, bilo je tu i ljubavi, ali malo. Osjetila sam barem nakratko one leptiriće u trbuhu. Iza sebe je ostavio nešto što liči na staru odbačenu stvar. Nekon njegovih zadnjih riječi mislila sam da je za mene kraj, da ću oduzeti sebi ovaj ˝dragocjeni˝ život, ali nije vrijedno toga. Moram se pomirit sa sudbinom da ga nema. Znam da ću naći nekog novog, boljeg, koji će me znati razumjet. Ja sanjam kako ću biti sretna, a onda evo opet noćne more, evo opet njega. Vrištim, želim da ode, da nestane, a kada se probudim sva uplakana opet želim samo njega. Ne napušta moje misli ni na sekundu, kao da me želi isprovocirati, ali borim se. No moj snaga je pri kraju. On... On će me uništit! Uništit! Nemam više snage, psihički sam na nuli. Treba mi odmor, moram ga izbacit iz glave. Nestani!
Moja najveća želja, moj najveći san je da budem sretna, da budem ponovno ono dijete bez briga, da uživam u životu i iskoristim dan najbolje što mogu. Obećajem da ću se ponovno vratiti svojem normalnom, starom životu, nastaviti tamo gdje sam pogriješila i ne misliti na ovu tamnu, bolnu stranu moga života. Obećajem! (:

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kraj

Ništa. Nestala sam.
Od mene je ostalo nešto
što liči na staru odbačenu stvar;
stvar koja u svojoj samoći
djeluje bolesno stravično,
stvar na koju polako kaplje
rosa mjesečine.

By: me

Stvarno neznam kako da krenem dalje bez njega, bez sunca. Nikako da mi sreća pokuca na vrata. Kao da me odbija posjetiti. Nema je kad nema ni njega jer on je bio moja sreća. Njegova slika polako blijedi, nestaje, skriva se, ali vratiti će se, kad se vrati sreća. Tako sam prazna, bez ljubavi, jedino što u meni čuči je patnja i bol. patnja... bol... Užasno je osjećati se tako, to boli. Moje srce smanjuje otkucaje, osjećam se kao da staje, prestaje kucati jer ga nema. Otišao je... ): Ostala sam sama, sama u svojoj boli. Ne mogu, ne ide dalje. Ostala sam zaglavljena u tom mračnom tunelu. Dođi! Čekam te... Čekam da me izvučeš odavdje, srećo moja. Znam da ćeš doći. Čekam te...

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Evo jedne pjesmice koju sam sama napisala:

Samo tuga i ja
čekamo te...
danima
čekamo te...
noćima.
Sad je ostala
još samo tuga
što još se nada
da ćeš pokucati
na vrata...

Ja više ne vidim ništa lijepoga u mome životu, nemam razloga za življenjem. Ne želim više živjet, ne želim. Želim zaspat zauvijek, otići od ovog ružnog svijeta koji mi pruža samo bol i patnju. On mi je bio jedino svijetlo u životu, koji se ugasilo. Nestalo je. Bez njega je pretamno, pretužno, bez njega ne mogu biti. Jučer sam ga zadnji put zagrlila, plakala sam naslonjena na njemu. On me više ne želi... Zašto? Zašto? Ja njemu jednostavno više ništa ne značim. Nema niti jednog drugog dečka koji bi me učinio sretnom, ja pored svih njih vidim samo njega. A što sam ja? Samo jedna mala iskrica željna njegove ljubavi i pažnje. Što će mu neka balavica poput mene u životu kad može imat neku trebu koja će ga prvom prilikom prevarit? Ma oprostila bi mu sve samo da bude pored mene, da se vrati na svoje mjesto, u moje maleno srce koje kuca svom snagom samo za njega. Moja želja za životom svaki dan sve više i više nestaje. Mala iskrica se gasi, nestaje. Odlazim... VOLIM TEEE!! <3 Zauvijek... Znam ja tebe. Vratit ćeš se kad-tad, ali tada će već biti kasno. Sakriti ću se tamo gdje me ti nećeš naći, jer ne znaš slijediti svoje srce. A ja ću biti upravo tamo, skrivena u kutku tvoga srca. ( :

Pozdrav!

Prošlo je tjedan dana odkad me ostavio moj dečko... Sve to skupa nije toliko bolno, al kad sam čula da me prevario s tri cure u jednom danu. Preloše. Mogu ja govorit za njega da je debil, kreten, idiot, i svašta slično, ali u dubini srca još uvijek ga volim i još uvijek mi je stalno do njega. Iako nebi nikada više bila s njim, ponovila istu grešku. Ne valja se vraćati na staro. Samo mi nije jasno, zašto ne želi da budemo barem prijatelji. Neznam šta da napravim. Ali užasno me bole sjećanja, i sve lijepe uspomene koje me vežu za njega. Čim pogledam neki ljubavni par sjetim se njega.. Kao šta i sam naslov posta kaže sve još uvijek miriši na njega... To bi bilo to za danas. Nemam previše inspiracije.. Pozdrav! :)

Jučer se ponovno dogodilo isto sranje, svađa. Opet sam isplakala gorke krokodilske suze, patila i nanosila bol svima oko sebe. Svi odrasli misle, mah lako njoj, ona je samo dijete, šta ona zna o boli, o životu, o ljubavi, o problemima. Zapravo, imam i više problema nego što oni imaju. Ponavljam, u najgorim sam godinama. Ni sam neznaš što se meni mota trenutno po glavi, po toj maloj plavoj glavici. Kako ću se danas istresti na roditelje? Čime ću im danas zaprijetiti. Imam feeling da mi se obitelj malo po malo raspada. Moja sestra krenula je svojim putem, zaljubljena je do ušiju. Nemam se više kome obratiti, moliti za pomoć i ona me napustila... :( Mama svakim danom sve više i više šizi zbog mene i non stop pije tablete za smirenje, što baš i nije dobro. Kako kaže, svakom joj svađom oduzimam 5 godina života. Tata samo pije, nezna ništa riješit razgovorom, nego sve nasiljem. Strah me uopće svađat se s njim. Nešto što me najviše zabolilo jučer je kad mi je mama rekla da ja trebam pronać pomoć jer nisam normalna. A i sjećam se kad mi je jednom rekla da će me poslat u ludaru. Užasno imam fobiju od tog mjesta i od tih ljudi unutra. Kada malo bolje pogledam, pitam se, jesam li ja išta napravila za ovu obitelj? Nisam! I ja neznam što se očekuje od mene!?
Ponovno bi se htjela vratiti u svoje djetinjstvo. Biti opet ono veselo, bezbrižno dijete koje nezna tko je ni što je, zna samo za loptu i kako ju nabijati u zid. Želim izaći iz ovog tunela patnje i boli te napokon ugledati danje svijetlo, svoju sreću i veselje. Samo treba biti uporan, vjerovati u sebe i sreća će doći kad tad. Sunce će obasjati moj život. Ali vjerujem da stojim pokraj izlaza. Često se znam zapitati tko sam zapravo ja i zašto postojim? Ja sam samo jedna griješna duša kao is vako biće na ovom ružnom svijetu. Ja sam kako se kaže, krojač svoje sreće, samo nikako ne mogu pronaći odgovarajući konac da bih je uspijela skrojiti. Volim sanjariti, maštati. Volim lutati po svojim snovima i tražiti izgubljene da bi i njih nekako uspijela ispuniti, jer sve se može, ali naravno kad se hoće.
Muzika, ja neznam što bih bez nje. Ona mi je poput najboljeg prijatelja, jer znam da mi nikada neće okrenuti leđa kad mi bude najgore, nego će mi pružiti ruku i pomoći mi riješiti moje probleme koji se čine ne riješivi. Iz njezinih stihova upoznajem život, ona me vodi na tom putu.
Jednog dana doći će i moj kraj. Ona mala iskra mog života ugasit će se i postati prah, postati će zaborav. Ali ne volim razmišljati o svome kraju, jer još je cijeli život pred menom, kad mi bude vrijeme za poći, onda ću razmišljati o svome kraju... Pozdrav!

.I'm broken.

Prekjučer je bio jedan od onih lošijih dana u mome životu, a moglo bi se i reći da se rijetko nađe koji savršen... Posvađala sam se sa starcima, a razlog su cigare. Derala sam se na njih i vrištala sam da ću si prerezat žile ako me ne puste van. Uspijela sam rasplakat staru i uništit joj dan. Otišla sam od kuće i sjela sam na jedne stepenice ispod crkve gdje sam se isplakala kao kišna godina... I još me pred par dana ostavio dečko nakon 9. mj., meni je jednostavno puklo. Često se pitam zašto sam tako nesretna u svome životu? Zašto se ljudi naslađuju mojom nesrećom? Kao da uživaju gledajući me kako patim... Na putu kroz život upoznala sam mnoge ljude, a mnoge ću još upoznati, ali velika većina tih ljudi me razočarala i okrenula mi leđa iz nekih glupih, djetinjastih razloga. Zapravo, shvatila sam da se ne smijem previše vezat za ljude, jer kada mi bude najteže oni će mi samo okrenuti leđa... Ja sam upoznala svoju sretnu zvijezdu. Donijela mi je osmijeh na lice. Imamo isti ukus. Obožavam tu curu! <3 Jedna osoba koja me ostavila kada mi je baš bilo najgušće je moj dečko. Nakon 9. mj. on kao želi pauzu, a kada sam ja htjela pauzu odmah je mislio da ga varam, pa je rekao pa možda te za dva tjedna prestanem voljeti.. To me zabolilo, i odmah sam odustala od pauze. Njemu je sad kao teško razdoblje, a šta bi ja trebala reći. Ja sam sada u najgorim godinama kada mi treba ljubavi i pažnje, a on je samo otišao... Nestao... Čak mi ni ne želi odgovarat na poruke. Osjećam se jadno i usamljeno. Nema nikoga! Ali zašto, pored toliko prijatelja?? Ostala sam sama u svome svijetu propalih snova. Mislila sam ako se budem molila Bogu da će mi on pomoći, odvesti me na pravi put. Ali Boga nema. NEMA GA! NE POSTOJI! Jer da postoji svijet nebi bio ovakav kakav je, nebi bilo rata. Svi ljudi bi bili ravnopravni i živjeli bi sretno i okruženi ljubavlju. Ali, BOGA NEMA! Nemojte se naljutit na mene zbog ovoga, to je samo moje mišljenje, a ja mislim da svako ima pravo reći što misli...
Moja najveća želja je da ja budem sretna, da napokon nađem svoj pravi put i svoj mir. Želim bit okružena ljudima koje volim i koji vole mene. Misliš si, prijateljstvo je divno krasno, bla bla, a kada se odselite, promijenite školu, ovo ono, oni svi te zaborave i ostaješ sam... Čovjek je sam svoj prijatelj.
A ljubav... Svi mi dok smo mladi, mislimo joj kako ja volim svog dečka, ovo ono, a zapravo ni sami neznamo šta ta riječ znači. Nije lako izgovoriti te dvije riječi, ta riječ je puno dubljeg značenja nego što mislimo.
I to bi bilo to za danas. Pozdrav!